четвртак, 24. март 2011.

NOĆ CURICE U POŽARU ČISTOG CVIJEĆA ~ Boro Kapetanović

Ugasi svjetlo ako želiš vidjeti prave stvari.
Upali cigaretu i nećeš biti sama.
Loši momci iz Alabame sviraju odličan bluz.
Odvrni.
Šteta je zaspati, curice.
Pogledaj kako trepere zvijezde i zamisli da si jedna od njih.
Heroji su obični ljudi i ne izgledaju strašno.
Krajnje je vrijeme da nešto učiniš sa svojim osmijehom curice.
Ljudi željni tuđeg osmijeha noćas tuguju po kafanama.
Prazan grad ne obećava ništa samo potrošenim kurvama.
Razgledaj malo bolje sličice iz ofucanog albuma.
Na fotografijama gdje si raščupana i grozna nebo je ipak plavo.
Ne pali svjetlo.
Iz mraka su svjetiljke na susjednim brdima mnogo nestvarnije.
Sve te glupe knjige o seksu neće ti ništa reći o ljubavi.
Sa TV ekrana šalju ti vještačku sreću.
Sladoled za budale.
Ne troši to, ribice.
Tvoj som je uzvodno, na dnu, i čeka te.
Tvoja istina ne zanima baš svakog krkana kojeg sretneš.
Pazi kome pričaš priče o svojoj duši.
Jorgovan pod tvojim prozorom slušaće te vjerno.
Suze na tvom jastuku pozlatiće pjesma noćnih ptica.
Upitaj mjesec koje je boje ljubav?
Gdje je moja, mjeseče? – pitaj mjesec, curice.
Ne živi u krizi koja se širi.
Svrati u bolje trenutke.
Popij nešto sa siromašnim studentom u pozorišnoj garderobi.
Taj momak zna gdje stanuju lijepi doživljaji.
Put do proplanka gdje žive ljubavne oluje.
Stazu do livade gdje bukti požar čistog cvijeća.
Plažu gdje ćeš biti srećna kao vjetar u krilima prepelica, djevojčice.
Zakači se za neku ideju.
Ideje su nevidljiva djeca.
Rađaj ih dok si besposlena, curice.
Razmontiraj taj ringišpil na besmislenom vašaru u svojoj glavi.
Odlijepi tu traku tuge kojom si se odjenula.
Provjetri haljine iz starog ormara i ne briši fleke iz tamo neke.
Obuci košulju od svitanja i stani pred ogledalo.
Otvori prozor da snovi nesrećnih dječaka ne lutaju.
Budi dan, djevojčice.
Saberi se.
Na raskrsnicama postoje pristojni pravci.
Važno je ne krenuti pogrešnim.
Skitnice su na pravom putu samo kad ne znaju kuda.
Uličari svoju sreću ne vozaju u automobilima.
Pješači curice, ako želiš vidjeti zvijezde.
Na svakoj strani svijeta niklo je nešto što vrijedi ubrati.
Uberi.
Ko oklijeva lađa ga ne čeka.
Kad otplovi maši maramom i vezi goblene.
Zar želiš?
Zar želiš da mašeš maramom i vezeš goblene cio život, curice?

понедељак, 21. март 2011.

Poraz jedne zvezde ~ Mika Antić


Moj umor potice od zvezda. Nad nekim krovom, u nekoj krosnji, na vrhu nekog grebena, vidis kako na tebi dolazi sjaj udaljenih i davno pomrlih galaksija, te da nista ne pocinje od tebe i da se u tebi nista ne moze zavrsiti.

One ti kazu: izmisli da tvoji okeani imaju ukus soli koji nije nalik na so ovih nasih okeana sto su bili.

Izmisli da planine imaju drugu grbavost, svetlost, drugu prozirnost, zemlja drugu mekotu...

Izmisli, vicu mi one svojim zutim glasovima obojenim sa nesto malo crvenog, izmisli, vicu da tvoje alge imaju drugu klizavost, da tvoji talasi imaju drugu boju glasa.

I jos mi vicu: zar mislis da su Gonzalo Nodal ili Vikinzi, Kolumbo ili ma ko od njih, vadili rukama kontinente iz mora?

Zar mislis da ste vi na zemlji sami stvarali boje, ukus aprila, miris sna? Zar mislis da stvarno mozes biti nesto drugo nego sto smo mi bili od postanka?

Govorim tako sa zvezdama. Kao sa smrcu. Ja znam da su one odavno negde umrle, u tim prostranstvima moga oka.

Kad uhvatim njihovu svetlost u dlanove, ona se raspada kao rondjave svetle krpe i kida kao pepeo. Jer, zvezde su odavno umrle. Ovo je samo svetlost koja dolazi do njih, bas kao sto ce jednog dana svetlost mojih snova doci do nekog drugog i dotaci mu rame ili uho, usne ili onu lepotu oka koja se naziva osmehom.

Govorim tako sa zvezdom. A ne mogu jos da umrem, iako mi svaka stvar koju srecem govori kao pokojniku. Ne mogu da umrem zato sto mirisem na ribu, na vodu Dunava, na travu koja nice oko panjeva, na tisinu... Stvarno, mirisem na tisinu.

Onda: uhvatim sebe da je sve to vec nekad bilo. Bili su cvetovi, bio je april, bili su tihi koraci po vodi, bio je smeh koza pretvoren u iskezenost, bila je dobrota i zlo, puzevi, skoljke, ljigavost riblje koze, sve je vec jednom tako davno bilo, kao moj lik, moj hod, moje moranje, moja usamljenost, moja vrtoglavost koja se rastavlja, dise, ide nekuda i posle mi se mrtva vraca.

Zaklopim oci. Ali to ne znaci da sam ugasio sazvezdje. Nebo moze biti siromasnije za jednu mrtvu zvezdu ili mrtvu galaksiji, ali ne i za njenu svetlost.

Nad nekim krovom, u nekoj krosnji, na vrhu nekog grebena jedna nova planeta koja tek raste iz pramagle, znam: vec je umorna od mog umora.
Neka nova planeta koja tek raste iz pramagle.

POSMRTNI MARS KLOVNOVA ~ Mika Antić


Kad umrem
bar sam siguran:
niko se nece dovuci da mi pljune u lice.

Svi cete mi odjednom biti prijatelji
i ko zna kakvo izmisliti priznanje.

Potpuno vas razumem:
mrtvi ljudi nisu zlocinci,
nisu gadovi,
nisu ubice.

Smrt je - pomilovanje.

Smrt je najpristojniji nacin da se ode
bez pozdrava,
bez obecanja,
na miru.

Smrt je invalidnina herojima za amputirane lobanje
i nesanica pepela u kojoj duse trava vetrove ishtu.

Odlaskom se znatno dobija:
plakatiraju covekovo ime i prezime po uglovima
na malo finijem papiru
i svako vas chita,
cita,
kao da ste odjednom postali vrlo vazna izlozba
ili premijera u pozoristu.

Ako to mora da bude u nekakvu jesen,
- neka bude.
Zemlja ne menja boje kao trava i vetar.
Zemlja uvek mirise samo na presne ljude
uporno,
metar po metar,

uporno,
grudvu po grudvu,
zemlja je gluvonemo zgrusano vece
sasuseno i tamno kao pokojne lude.
Zemlja je veliki san o pticama krtica
i zvezdama crva
otecen,
i ako sve to bas mora da bude u nekakvu jesen,
- u redu,
neka bude.

Gledacu kako sunce nagriza drvecu ruke
pa su dlanovi liscca ranjavi i krti,
a mostovi tegle na ledjima topli vetar
sto prve kise najavljuje.

I ako vec svi odlaze
po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
ucinicu to odjednom,
ne postujuci priglupe i svakodnevne smrti,
nestpljiv da dozivim taj mrak
sto mi se u zenice strmoglavljuje.

I smeskajuci se,
a necu objasniti zasto se smeskam
i sta osecam
dok mi se u raznobojnim klikerima ociju
hiljadu svetlosti menja.

Morate vec jednom shvatiti:
ja samo na sebe podsecam
ovako pijan os snova i proklet od poverenja.

Posle mene slobodno disite
i vi
sa rukama od crepa,
i vi
sa rukama od kolaca.

I prelamajte se u bezbroj nijansi
od crne
od bele,
- nikad me necete stici
jer bio sam drukcija prizma.

Ja sam
ispred nosa svih vrlo postovanih pronalazaca
prvi uspeo da patentiram
pod istim rednim brojem osmeh zanosa
i cinizma.

Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi isao da onjusim oblake
i prvi se namrsten vratio.

I sad znam
da je mudrije uciniti korak van sebe
nego proci milione kilometara
u svojim grudima.

Inace,
bio sam pomalo vanbracno zaljubljen
u vetrenjace
i stanicne restoracije
i posteno sam,
cini mi se,
platio,
kiriju sto sam ziveo medj ljudima.

Nije mi zao
sto sam ispao naivan
kao dimnjak - sanjalica
koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni zhar
put oblaka i ptica.

Ja sam vecito cvetao plavo
i to bez razloga plavo
kao jorgovan
u blatu ispred kasapnica.

Ja sam mislio:
dobro,
razmrskajmo usijane celenke o zid,
mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani.

Ja sam mislio:
dobro,
sve grobare na bastovanski kurs,
mozda cemo nauciti
na kosti da kalemimo cvet.

Sad mi zbilja vise nicega nije zao
i necu urlati
ni sliniti u rukav ako sutra neko
ko bude pozvan da nisani
- na mene prstom ne nanisani.

Pljujem ja pomalo na vs,
nadmeni buduci.

Da se nismo ovako prljavi grizli i parili,
da nismo ovakvi nakazni pre vas krvarili
i sanjarili,
voleo bih da vidim na sta bi licio
vas okupani,
puderom posuti,
razmazeni svet.

Kad umrem,
samo ce mi biti zao ptica,
jer sve vreme sam sanjao letove,
pa ono drugo za mene nije imalo
narocitog smisla i znacenja.

A vi se nasmejte
kad spuste u raku velikog klovna
i njegove nerazumljive svetove
umorne od zivotnog segacenja.

I neka sve prodje bez molitvi
i rodoljublja.
Ulicarkama
donji ves od kaludjerickih riza!

Nisam bio ni ikona,
ni vojnik,
ni gradonacelnik u provinciji
kome bone decu vaspitavaju.

Cirkusi su bili moja najveca ljubav
i moj najveci patriotizam,
i radjao sam se kad su ginuli,
a umro kad vaskrsavaju.

Vi mozda shvatate:
bio sam tu
da vam prstom na usni napisem osmeh
i na trepavicama suzu u isti mah.

Bio sam razapeta celicna zica
izmedju bivsih koji sve lepo veruju
i buducih koji u svemu traze trik.

Po meni je igrala
balerina sa amputiranom nogom
i kisobranom u ruci,
i svima vam je zastajao dah.

Kazite hvala sto se nisam prekinuo
i zgrusao vreme u crven krik.

Hocu da cujem taj aplauz
kojim ste dlanove raskrvarili
pod ogromnim satorima neba
naduvenim od ridjih vetrova sto oluju obecavaju.

Jer posteno je,
na kraju krajeva,
razumeti komedijase koji su se zbog vas izmotavali.
iako su mogli da sidju u publiku
i da za svoje pare psuju i obozavaju.

Ako sve to mora da bude u nekakvo prolece,
- neka bude.
Belo od kisa
prolece je tek okrecena fabrika etiketa
na granama ispod kojih idemo.

Zalepite mi usput na celo jedan list
i nista vise,
- ako se razumemo.

Ostalo moze da ostane kao i kad sam disao.
Neka se leprsaju suknje i marame.
Nek neko nekom zariva noz u vrat,
i neko nekom i dalje sapuce: draga.

Neka izgleda kao da sam se vrlo uctivo
i diskretno udaljio
i u slivnike prospite svaki svaki drugi smisao.

U destoj sam leteo na mesec.
U dvadesetoj sam leteo na grudobrane.
U tridesetoj sam odleteo dovraga.

Na kraju:
ne umivajte me, molim vas.
Maramicom mi pokrite lice
ako vam smeta moja budalasta maska.

I cegrtaljke u sake,
a onda:

orkestar,
molim jedan sasvim tihi jecaj!

Upalite sve ulicne svetiljke i reklame
neka grad izgleda kao arena
pre mog odlaska.

Zar ne primecujete,
gospodo i dame,
da smo u smrti opet nekako samo deca.

Vama ce od naseg poslednjeg kikota
utrnuti rskavica u zglobovima,
a to je,
ustvari,
nasa poslednja naivna sala,
poslednja salva crnog snega
po vasim licima sivim.

I ko zna,
mozda cemo samo svoju prazninu dati na cuvanje
grobovima,
a mi cemo ostati da se cerimo i naricemo
ovde negde u travi,
ovde negde u liscu,
ovde negde pod kamenom i dalje neverovatno zivi.

Jesenjin


I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče", tiho ćeš mi reći.
"Dobro veće, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema..

Čarobna pesma ~ Mika Antić


Vidim te vec,
istina-kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim:
na nogama ti cizme od sedam milja,
u ruci Aladinova lampa,
putujes na onom cudotvornom tepihu
iz 1001 noci,
preleces planine i mora
i dizes se visoko prema zvezdama.

Mozda ti i ne slutis
koliko volim tvoju trsavu glavu,
detinju glavu koja mirise na sapun
i penusavi aprilski vetar,

Glavu u kojoj stanuju samo boje
visoke,
ogromne,
nedostizne,

glavu koja ce shvatiti bezmerja
i razdaljine svetlosnih godina,
nerazumljive cifre
i geometrijske krivulje
i hrabrost svemirskih brodova
sto ce krenuti sutra
na nova nepoznata sunca.

Ja sam svoja putovanja
protutnjao pod celom
i tu su stali prostori
o kojima i ne sanjas.

Cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
tako sam jednom leteo
cak do Kumove slame.

Dve,tri,pet casa vina
u restoranu kraj reke,
tako sam beskrajno lebdeo
kroz udaljena sazvezdja.

I jedan obican osmeh,
i jedno jesenje vece,
tako sam trazio nove
zlatogrive komete.

Tako sam sebi nasao
i jednu tihu mudrost
od koje rastu krila.

Zato i hocu samo da te zamolim:
preleti beskonacnost
i pobedi vreme i mastu,
ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Dodirni rukama prasinu
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa ritmovima pulsara,
al nikada ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Jer ljudska srca
zasadjena su nisko kao kupine
tu, gde su svici crveni dzinovi
naseg malenog kosmosa,
tu gde smo sebi nacinili
milimetarske beskonacnosti,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima izgubimo:
ja daleko od tebe
kao Alfa Kentaura,
ti daleko od mene
kao belo zrnevlje Vlasica.

Pronadji nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da disu i da ozive.

Ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.
Samo tako se mozemo
jedan drugom pribliziti.

Cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
moja i tvoja casa piva
u restoranu kraj reke,
i moje iskrene oci
i tvoje iskrene oci
u jedno jesenje vece
detinjasto i roditeljsko,

-to je ono prostranstvo
koje hocu da pomirim
izmedju moje i tvoje zvezde.

петак, 11. март 2011.

~Shall I compare thee to a summer’s day?~ Shakespeare



SHALL I compare thee to a summer’s day?
Thou art more lovely and more temperate:
Rough winds do shake the darling buds of May,
And summer’s lease hath all too short a date:
Sometime too hot the eye of heaven shines, 5
And often is his gold complexion dimm’d;
And every fair from fair sometime declines,
By chance, or nature’s changing course untrimm’d;
But thy eternal summer shall not fade,
Nor lose possession of that fair thou ow’st, 10
Nor shall death brag thou wander’st in his shade,
When in eternal lines to time thou grow’st;
So long as men can breathe, or eyes can see,
So long lives this, and this gives life to thee.

среда, 2. март 2011.

Došao sam tebi ~ Luis Aragon


Došao sam tebi kao što rijeka ide moru
Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje djetinjstvo
Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmjernosti
Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke
Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
Dao sam ti sve svoje sjećanje kao jednu kovrdžu moje kose
Spavam samo u tvojim snjegovima
Razvalio sam svoju postelju rastjerao svoje dobre vile
Odrekao sam se već davno svojih legendi
U kojima su Rembo Kras i Dikas
I Valmor koja plače u ponoći
Konopac Nervalov prekinuo se
I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce
Podijeljeno tvojim koracima
Razvejano tvojim pokretima
Ko zaljubljeni vjetar neke šume
Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuće
I koja se strpljivo vraća neprimjetno u toku čitavog dana
Bršljan koji raste a da niko ne primjećuje
Dok ga ne sakate u njegovoj vjernosti
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja
Stolica koja te čeka na tvome uobičajenom mjestu
Okno sa koga tvoje cijelo gori gledajući u prazno
Petparački roman koji govori samo o tebi
Otvoreno pismo zaboravljeno prije no što je pročitano
Prekinuta rečenica na koju vraćati se nema značaja
Trepatanje soba kroz koje se prošlo
Parfem koji ostavljaš za sobom
A kad izađeš nesrećan sam kao i tvoje ogledalo

Tebi ljubavi ~ Dragana Konstantinović


1.

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom…
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime…
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj…

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime…
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje…?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan…

I već mi sve nade streme
2.

Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice…
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim…
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim…
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim…

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim

kroz zlato koje se prosu.
3.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka…
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka…

Moj požar obojen žutim…
Znam da do tebe stiže…
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže…?

4.

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno…
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno…
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo…
Nisu dovoljni u biti…
Ne dopiru istim sjajem…

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima…
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo…
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima…

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo…