субота, 27. новембар 2010.

,,Prva ljubav'' Miroslav Mika Antic


1.

Naiđu tako dani.
Zatrpaju ti oči
kao zvezdane kiše.


Oko nosa se neka
šarena nežnost isplete.


I ti staneš,
i ne znaš
da li si, il' nisi više
ono obično dete,
ono bezalzleno dete.


Nekakvo zrno zlata
počne u srcu da žulji.


Stidljivost neka u tebi
tiho se zasmejulji.


Naiđu tako dani.
Ne prepoznaješ boje aprila.


Ne prepoznaješ svoje ruke.
Izgledaju ti kao krila.


Ne prepoznaješ svoje ogledalo:
iz njega te neko čudan posmatra,
neko kome u dahu
mirišu suncokreti
i plamte obrazi,
plamte
kao nestrpljiva vatra.


Naiđu tako dani.
Vetar ti u potiljak diše.


Zdravo, poslednja bajko,
kad staneš i ne znaš više
da li se visine ruše
il' s tobom u nebo lete!


Zdravo ljubavi!
Tajno!
Zdravo sve neverovatno!
Sve zabranjeno i zlatno!


Zdravo, čudnovati svete!



2.


Vrlo je važno,
pre svega,
da prvu ljubav umeš
da izgovoris ćutanjem.



Da je sagledaš žmureći.
Da je oslušneš osmehom.
I dotakneš šaputanjem.


Vrlo je važno da o njoj
ne brbljaš hvalisavo svima
Ljubav - to nije užina
koju drugari dele.


Prva ljubav je providna
kao lutkino oko,
drhtava kao tišina
koja hoda po prstima


i prva prava čistota
tvoje nežnosti bele.


Ona je knedla u grlu,
srebrna knedla u grlu,
sve nedokučivo tvoje
i sve kristalno tvoje
i sve gugutavo tvoje
kao večernje zvono.


Ona je duboko u tebi
i duboko van tebe.


Ona je malo onako.
Pa još malo onako.


Pa onda ono.
I ono,
I onda: sasvim ono.



3.


Nije to nagovaranje,
rođeni moji,
ko neće dalje da veruje,
nek slobodno zažmuri.


Ali pazite dobro:
ako u vama postoji
jedno veliko pitanje
koje nestrpljivo žuri,


pitanje veće od brda
i veće od dva brda,
i jedna treperava duša
što veruje u čuda,


i ako se u vama
neke lepote talasaju
i neke svetlosti rađaju,


onda je sasvim svejedno
da li žmurite ili ne žmurite,
jer čuda se već događaju.


U tebi skazaljka nekog
nevidljivog magneta
pokazuje odjednom
hiljade strane sveta.

субота, 13. новембар 2010.

,,Slova od vatre'' Halil Džubran


Da li to noći prolaze mimo nas
I da li nas to sudbina gazi pod svojim nogama?
Da li su nas to godine progutale i više nas se ne sjećaju,
sem kao imena na hartiji ispisana vodom, umjesto mastilom?
Da li ovaj život postoji samo da bi se ugasio
I ova ljubav da bi iščezla
I ove nade da bi izblijedile?
Da li će smrt uništiti ono što sagradismo
I vetrovi zatrijeti naše riječi,
I tama progutati naša djela?
Da li je ovo život?
Prošlost koja je nestala bez traga
Sadašnjost koja goni prošlost?
Ili budućnost, bez naročitog smisla,
osim kada je sadašnjost ili prošlost?
Da li će sve ono što ispunjava naša srca radošću
I sve ono što nam rastužuje duh
Nestati prije nego što spoznamo njihove plodove?
Da li je čovjek poput pjene
Koja na tren izbija na površini okeana
A zatim je odnose povjetarac
I više je nema?
Ne, to nije istina,
život ne nastaje iz materice
Niti se završava smrću.
Šta su sve ove godine ako ne jedan tren vječnosti?
Ovaj zemaljski život i nije ništa drugo do san
Čije buđenje nazivamo smrću.
San, pa opet sve što vidimo i činimo u tom snu
Postoji uporedo sa postojanjem Boga.
Vazduh nosi svaki osmijeh i svaki uzdah
Koji ispusti naše srce
I čuva zvuk svih poljubaca
čiji su izvor i ishodište ljubav.
A anđeli bilježe
Svaku našu suzu zbog tuge prolivene
I pune uši klonulih duša
Pjesmama koje su ispjevale radosti skrivene duboko u nama.
U onostranom životu
Vidjećemo otkucaje naših srca
I spoznati smisao naše bogolikosti,
Koju u ovom životu zanemarujemo
Jer nas očaj uvijek vreba iza leđa.
Zabludjelost koju danas zovemo slabošću
Sutra će pokazati
Sponom sa čovjekovim postojanjem.
Brige i muke koje nas opterećuju
boraviše sa nama kako bi posvjedočile o našoj slavi,
Patnje koje nosimo u sebi
Postaće naše krune časti.
Da je onaj divan pjesnik, Kits, znao da njegovi stihovi nikada neće prestati
da ispunjavaju ljudska srca ljubavlju prema ljepoti, vjerovatno bi rekao:
“Napišite mi na nadgrobnom spomeniku:
Ovdje počiva onaj ko je ispisao svoje ime na nebeskom svodu slovima od vatre”