недеља, 12. децембар 2010.

,,Ako ne postaneš čovek na čarobnoj stazi života..'' Mika Antić


Ništa ti ne razumeš, moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče koga je život razmazio.
Da znaš kolike sam noći uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja, pokrivao te i pazio.
Ti si za mene još uvek parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti i celu kuću potresa.

Ja sam te, namćoru lepi, naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti digao oči ka nebu sa prljavog poda
– a onda smo se,
odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kažem zaista ne razumeš
i kao da sve što umem – ti triput bolje umeš.

U redu, visočanstvo, ja sam te ljuljao... kupao...
ponosio se tobom...
nemušte reči sricao...
I dosta svoje mladosti zbog tebe sam polupao
pa kad je u svet trebalo – zbog tebe nisam se micao,
nego sam sivkasto čamio,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život vredeo i dani valjani bili.

Danas kad rođendan slaviš, sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor na užas rodbine cele.
Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od one sorte
što ne sme da zadrhti kad odapinje strele.
Možda je pomalo dockan, ali sve ću ti reći
i drugarski
i tužno
i grubo
i srneći.

Propustio sam godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene moljakanjem sam rešio.
Večito sam se svađao kad te drugi istuku.
Bio si moje najdraže i tu sam najteže pogrešio.
Četrnaest ti je godina i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem i dušu i glavu i leđa?

Hoću da jasno kažeš kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam sve što ti odraslom fali?
– Tata, škripi u braku...
– Na poslu...
– Daj za džeparac...
A ja ti i dalje pomažem, jer te volim i žalim.
Ne čestitam ti rođendan.
Mi smo se uzalud borili.
I stvarali smo čuda, a ništa nismo stvorili.

I evo, danas ti dajem reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek na ovoj tek započetoj
čarobnoj stazi života,
- moram ti razbiti njušku,
makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.
Nikad te tukao nisam – to za dečake nije.
Al' sutra,
odrasli prinče,
videćeš kako se bije.

субота, 27. новембар 2010.

,,Prva ljubav'' Miroslav Mika Antic


1.

Naiđu tako dani.
Zatrpaju ti oči
kao zvezdane kiše.


Oko nosa se neka
šarena nežnost isplete.


I ti staneš,
i ne znaš
da li si, il' nisi više
ono obično dete,
ono bezalzleno dete.


Nekakvo zrno zlata
počne u srcu da žulji.


Stidljivost neka u tebi
tiho se zasmejulji.


Naiđu tako dani.
Ne prepoznaješ boje aprila.


Ne prepoznaješ svoje ruke.
Izgledaju ti kao krila.


Ne prepoznaješ svoje ogledalo:
iz njega te neko čudan posmatra,
neko kome u dahu
mirišu suncokreti
i plamte obrazi,
plamte
kao nestrpljiva vatra.


Naiđu tako dani.
Vetar ti u potiljak diše.


Zdravo, poslednja bajko,
kad staneš i ne znaš više
da li se visine ruše
il' s tobom u nebo lete!


Zdravo ljubavi!
Tajno!
Zdravo sve neverovatno!
Sve zabranjeno i zlatno!


Zdravo, čudnovati svete!



2.


Vrlo je važno,
pre svega,
da prvu ljubav umeš
da izgovoris ćutanjem.



Da je sagledaš žmureći.
Da je oslušneš osmehom.
I dotakneš šaputanjem.


Vrlo je važno da o njoj
ne brbljaš hvalisavo svima
Ljubav - to nije užina
koju drugari dele.


Prva ljubav je providna
kao lutkino oko,
drhtava kao tišina
koja hoda po prstima


i prva prava čistota
tvoje nežnosti bele.


Ona je knedla u grlu,
srebrna knedla u grlu,
sve nedokučivo tvoje
i sve kristalno tvoje
i sve gugutavo tvoje
kao večernje zvono.


Ona je duboko u tebi
i duboko van tebe.


Ona je malo onako.
Pa još malo onako.


Pa onda ono.
I ono,
I onda: sasvim ono.



3.


Nije to nagovaranje,
rođeni moji,
ko neće dalje da veruje,
nek slobodno zažmuri.


Ali pazite dobro:
ako u vama postoji
jedno veliko pitanje
koje nestrpljivo žuri,


pitanje veće od brda
i veće od dva brda,
i jedna treperava duša
što veruje u čuda,


i ako se u vama
neke lepote talasaju
i neke svetlosti rađaju,


onda je sasvim svejedno
da li žmurite ili ne žmurite,
jer čuda se već događaju.


U tebi skazaljka nekog
nevidljivog magneta
pokazuje odjednom
hiljade strane sveta.

субота, 13. новембар 2010.

,,Slova od vatre'' Halil Džubran


Da li to noći prolaze mimo nas
I da li nas to sudbina gazi pod svojim nogama?
Da li su nas to godine progutale i više nas se ne sjećaju,
sem kao imena na hartiji ispisana vodom, umjesto mastilom?
Da li ovaj život postoji samo da bi se ugasio
I ova ljubav da bi iščezla
I ove nade da bi izblijedile?
Da li će smrt uništiti ono što sagradismo
I vetrovi zatrijeti naše riječi,
I tama progutati naša djela?
Da li je ovo život?
Prošlost koja je nestala bez traga
Sadašnjost koja goni prošlost?
Ili budućnost, bez naročitog smisla,
osim kada je sadašnjost ili prošlost?
Da li će sve ono što ispunjava naša srca radošću
I sve ono što nam rastužuje duh
Nestati prije nego što spoznamo njihove plodove?
Da li je čovjek poput pjene
Koja na tren izbija na površini okeana
A zatim je odnose povjetarac
I više je nema?
Ne, to nije istina,
život ne nastaje iz materice
Niti se završava smrću.
Šta su sve ove godine ako ne jedan tren vječnosti?
Ovaj zemaljski život i nije ništa drugo do san
Čije buđenje nazivamo smrću.
San, pa opet sve što vidimo i činimo u tom snu
Postoji uporedo sa postojanjem Boga.
Vazduh nosi svaki osmijeh i svaki uzdah
Koji ispusti naše srce
I čuva zvuk svih poljubaca
čiji su izvor i ishodište ljubav.
A anđeli bilježe
Svaku našu suzu zbog tuge prolivene
I pune uši klonulih duša
Pjesmama koje su ispjevale radosti skrivene duboko u nama.
U onostranom životu
Vidjećemo otkucaje naših srca
I spoznati smisao naše bogolikosti,
Koju u ovom životu zanemarujemo
Jer nas očaj uvijek vreba iza leđa.
Zabludjelost koju danas zovemo slabošću
Sutra će pokazati
Sponom sa čovjekovim postojanjem.
Brige i muke koje nas opterećuju
boraviše sa nama kako bi posvjedočile o našoj slavi,
Patnje koje nosimo u sebi
Postaće naše krune časti.
Da je onaj divan pjesnik, Kits, znao da njegovi stihovi nikada neće prestati
da ispunjavaju ljudska srca ljubavlju prema ljepoti, vjerovatno bi rekao:
“Napišite mi na nadgrobnom spomeniku:
Ovdje počiva onaj ko je ispisao svoje ime na nebeskom svodu slovima od vatre”

четвртак, 28. октобар 2010.

,,Psovke nežnosti'' Mika Antić


Sad shvatam:
nismo došli zadovoljni ko trave
što rastu da se zgaze kroz cvrkutave zore.
Mi smo zvezde što ludo u mrak se stmoglave
i zbog jednog bljeska ne žale da izgore.
Imamo ruke
dobre
kao pijane laste
da se grlimo plavo i gasimo u letu.

I prisutni smo zbog neba što mora da izraste
u saksijama oka ponekome u svetu.
Prejeli smo se davno i zubatog i nežnog.
Sad svako pruža šape i nova čuda traži.
A sve je smešno,
i tužno,
i sve je neizbežno,
i ove istine dobre i ove dobre laži.
Prejeli smo se,
kažem, i svako ume da sanja,
i svako ume da psuje i ore daljine glavom.
I jednako je u nama i kamenja i granja.
I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni da smo lepi isto koliko i ružni,
stigli smo gde se gmiže
i stigli gde se leti.
I znamo šta smo dali,
i znamo šta smo dužni,
i šta smo juče hteli
i sutra šta ćemo hteti.

Goreli smo,
al nismo postali pepeo sivi
od kojeg bujaju žita i obale u cvetu.

I najzad:
tako je dobro što nismo samo trave,
što talasanja svoja nijednom vetru ne damo,
već smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave
željne da budu sunce makar trenutak samo.

,,Ponekad te sretnem'' Boro Kapetanović


Ponekad te sretnem

i tada mi biva

kao mrtvac kad bi

sreo sebe živa.

Ponekad te sretnem

tad si bila glavna

pa ti se osmehnem

moja srećo davna.

Ponekad te sretnem

i poželim na čas

da si ona reka

da sam onaj alas.

Ponekad te sretnem

i stao bih – ali

strah me na ulici

da bi zaplakala.

Ponekad te sretnem

i nije mi krivo

što zaboli srce

i duša – sve živo.

Ponekad te sretnem

i prođemo tako

jedno pored drugog

reklo bi se lako.

Ponekad te sretnem

i baš tako biva

kao da mrtvac

sretne sebe živa!

недеља, 10. октобар 2010.

Opomena - Desanka Maksimović




Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.


Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.


Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.


Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.


Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.


O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.


Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.


Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
Nikad samu,
Kad neko svira.

среда, 25. август 2010.

,,Odakle meni'' M.Marinković


Odakle meni u dzepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamencica
Koje si bacala iza sebe
Govoreci da ces tako lakse naci
U povratku put do kuce
A vrapci ih nece pojesti

Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledas
Kako opada lisce
Kada si volela da gazis po njemu

Odakle meni u kutiji od sibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih reci
I gomile recenica
Koje ti pricas samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolazis ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kazem
Ja te volim
Samo zbog toga sto znam da znas
A meni je tesko da te reci izgovorim

Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaze mi samo jedno cao
Koje znaci i volim te
I drago mi je sto si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je sto si bas ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali ciji je svaki pokret
Cija je svaka rec pesma
Odakle meni ti?

Matija Bećković


Ako jednom stavis na gramofon moje srce,
Cuces ono sto sam izmislio samo da bih tebi rekao:
"Mozak svih biljaka, mozak svakog drveta nalazi se u zamlji,
Da li je tamo vec i mozak covecanstva?"
Javno iznosim recenice kojima sam te osvojio,
Govoreci o drugim stvarima govorio sam o tebi,
Pucajuci u plafon izjavljivao sam da te volim
I sve sto sam lepo rekao o drugima tebi je namenjeno,

Dok sam s tobom govorio telefonom
Moja krv je tekla zicom do tvojih usta
I telefonska mreza se pretvarala u krvotok,
Kao sto se bolest pismom prenosi iz drzave u drzavu,
Kao sto stotine koza ubijenih zivotinja cine tvoju bundu,
Kao sto je u mojoj glavi prostor manji od ovog izvan nje,
Tako je i u mojoj utrobi sapeto nesto vece od mene.

Ja, sin zenin, kceri covekova, tebi sam ovako govorio:
"Ako eksplozija provetri utrobu zemlje
Izletece iz nje kamenje vece od nase planete,
Oko bivse zemlje ostace kao kavez nagoreli meridijani,
Kao konstrukcije porusenih hangara,
Kao kosturi konja na nekoj visoravni. "
Neka mi bude zabranjeno da te volim,

Hocu da ispastam, hocu da pokazem sta mogu da ucinim za tebe.
Neka mi na ledja natovare betonsku kuglu,
Hocu da zamenjujem gipsanog roba na ulazu u tvoju kucu!
Neka postari odbiju da ti uruce moja pisma,
Neka mi bude zabranjena upotreba javnog saobracaja i telefona.

Sve sto je receno o buducnosti,
Da je receno o tebi, bilo bi istinito i ne bi propalo.
Da je uzidano u tebe ono sto je uzidano u hramove,
Sve to ne bi bilo besmisleno.
Ono sto se govori tudjim zenama ja sam govorio tebi,
Iz punih pluca pod slemom i pod punom ratnom spremom,
Jer nista ne zasluzuje himne i toliku patetiku osim ljubavi

Zato sto me volis ja volim sve ostalo,
I nikome ne zelim zlo.
Moja ljubavi, digla si me toliko visoko
Da i kad bih pao - do zemlje bi se naziveo!
Dizem primitivnu buku kao sto sneg grmi i dimi se u klancima,
Da si muskarac imao bih najboljeg druga!

Neka se izvrne sav svet i na levak sruci u tebe,
Neka nice drvece koje niko nije posadio.
Neka se niko ne pridrzava svojih oblika i granica,
Neka tresnje, neka jabuke ne budu okrugle,
Nego kakve god i kolike god hoce,
Neka se slonovi uvuku u misje rupe!
Neka moju dusu grubo istovare na prvom djubristu,
Neka najjaci glasovi sruse sve plafone,
Neka se nebesa otarase snega i kise,
Neka sve ostane cisto i slobodno,
Neka samo moji prsti budu prljavi od mastila,
I neka se proglasi ludakom
Svako ko pomisli da te vise voli!

четвртак, 19. август 2010.

,,Drhtava pesma'' Mika Antić


Osećam nešto u meni raste
pomalo bolno i pomalo - belo,
kao da nekakve zbunjene laste
lete kroz moju glavu i telo.
Vrte se.
Prestižu.
Nešto traže.
Od njih se na usni dah užari.
Ja ne znam šta ću,
a mama kaže:
Još si ti balava za takve stvari.

Osećam nešto u meni prska
kao kad pupoljak zenice širi.
Zašumi nekakva zlatna trska
i neće pod čelom da se smiri.
Tu oblog ne pomaže.
Duša se kikoće i krvari.
Nešto me muči
a mama kaže:
Još si ti balava za takve stvari.

Onda me zakiti prezrelo leto:
Dva grozda kao dve tople tačke.
Sve mi u rebrima razapeto.
Sve okrenuto naglavačke.
A sve je ipak ludje i draže.
Srce bi prostranstva da ozari.
Plačem od sreće
a mama kaže:
Još si ti balava za takve stvari.

Prirodo, čuj me:
Laganja nema!
Ti bujaj, ja ću od tebe više!
I neka široko u nama dvema
ogroman ružičast vetar diše.
I luduj, prirodo!
Zri naopako!
Samo mi nemir ne pokvari.
Volim te što si zaista tako
k'o i ja balava za divne stvari.

субота, 17. јул 2010.

,,Kroj'' Mika Antić


Ukrascu tvoju senku, obuci je na sebe i
pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotrajes, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe
skidati. Na meni ces se raspasti.
Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju
ove detinje duse. I da se vise ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.

Zashivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati
moju kozhu s tvojom. Ne znam da li me
shvatas: to nije prozimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje mastom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoce.

Čuvaj me...


U modrom satenu jutra jos naslucujem poraz lazne pozude
tudje ruke ... neverne poglede i tvoje oci sanjive

Dobijas ili gubis?
Bezim ili ostajem?

Beskucnici ljubavi uvek se pronalaze, tamo gde spokoj prestaje
gde nebo zemlju tek ovlas dodirne, gde se ljube kisne kapi
između sna i buđenja, na dnu srca gde se tuga sakriva.
Jos me ljubis njenim usnama i ruke podmeces da me podsetis
samo da ne zaboravim ...

Pohotu ljubavnika u oluji dodira, izmedju sjaja i tame
bluda i zablude, vrisak kojim se dozivamo
tisina kojom se pozdravljamo, u predvorjima beskonacnosti
....nikad docekanog svitanja.....

I vezem ruke za tvoje zelje, zarobljena u vosku divljeg meda
za tebe paganski lepa, ponekad samo ohola i lazljiva
po potrebi cedna i nestvarna,

ali uvek samo tvoja!!!!

U pesmi rodjena, tvojim usnama sludjena
u tvojim ocima zarobljena, lazna spoznaja svih tvojih nemira
kisa u praznim prozorima, neuhvatljiva i nedodirljiva
zarobljen odraz u ogledalima tvoje konacnosti ili strasti
ljubavnica ili djevojcica...odabrana ili prognana???

Samo mi reci da sam jos tvoja
dok ti se bosonoga nudim u hladnim noćcma
mazno se protezem u tvojim mislima
dok ti grizem usne kao narandze
i zavodim plesom divljih vetrova...

Posalji vojsku pesama pod moje bedeme
i ... cuvaj me ...
od sebe i hladnih dodira
na plavim jastucima naseg vremena
tamo gde sve pocinje i prestaje ...

субота, 10. јул 2010.

,,Prva ljubav'' Mika Antić


Nije to nagovaranje, rodjeni moji.
Ko nece dalje da cita - nek slobodno zazmuri.
Ali pazite dobro:
ako u vama postoji
jedno veliko pitanje koje nestrpljivo zuri,
pitanje vece od brda,
i jedna treperava dusa sto veruje u cuda,
i ako se u vama neke lepote talasaju
i neke svetlosti radjaju,
onda je sasvim vejedno dali zmurite
ili ne zmurite
jer cuda se vec dogadjaju.


Junaci,
nos u jastuk!
Nek masta kao lokomotiva leti!
razumem sve vase brige
i nespretnosti
i strah,
i evo: pomazem danas svakom da se seti
sto se bez razlog duri i smeska u isti mah.
Junaci ,
nos u jastuk!
Niko ne mora znati sta je.
Vazno je da nesto postoji i da to nesto traje
i kazem:
bas nije nagovaranje
Ko nece dalje da slusa - neka zapusi usi.
Vazno je sta je skriveno u nama,
u dusi.


A ova pesma je oko sto vidi i kroz tamu.
Nju neces prevariti kao tatu i mamu


2


Evo o prvoj ljubavi jos samo nesto malo:
nek ne zaboravi niko - ona je iapk vecna.
Ona je kao nebo sto se uskovitlalo
kad je u zoru palo u ogledala recna.
Ona ce ostati sramezljiva i vitka
u nekim buducim staricama
koje sad krisom sanjaju odrezane vitice
i zure da zavrse sve zadatke na vreme,
i u nekim buducim penzionerima
koji gaze po blatu i skakucu po baricama,
skupljaju slicice fudbalera
i dobijaju jedinice zbog Pitagorine teoreme.
Ona je najlepsa ljuljaska izmedju
radosti i samoce
kad se najvise hoce,
a niko ne zna sta hoce.
I kad godine minu u beskraj...u daljinu...
i prodju mnoge lepote
i svenu mnogi cvetovi,
jedino prva ljubav ostace negde u oku,
u nekim obicnim stvarima,
u pozutelim spomenarima
kao vecno novi nepoznati svetovi.


Zato i vredi sanjati,
zato i vredi zeleti,
- sta nas se ostalo tice!


Zato i vredi napisati i kao plakat podeliti
ove sarene reci koje na pesmu lice.


3


Najzad,
u prvoj ljubavi radja se i prva bora
ovde negde na celu
i celog zivota te prati


Radja se prva tuga i prva ljubomora
i prvi put se pati.


I odjednom ti drugcije izgleda citav svet.
Nesto u glavi gori,
nesto tutnja
i vri.
To nije kao matematika.
Tu su dva i dva cesto - pet
A cesto - nisu ni tri.


Ne pitaj zasto odkud odjednom kosava brise.
To mozda i nije vetar.
To prva ljubav uzdise.


Ne pitaj odkuda kise odjednom pljusnu jace.
To mozda i nije pljusak,
vec neko zbog ljubavi place
i trepavice mu slane
i rukavi mu slani
kao presoljeni rucak i kao okeani.


Uostalom
sta vredi o prvoj ljubavi i dalje da se soli.
Izvoli,
samo izvoli,
pa ako je tebi isto ovako - ti kazi,
a ako nije isto - onda sve se ovo ne vazi...

уторак, 6. јул 2010.

,,INVICTUS'' by William Ernest Henley


Out of the night that covers me,
Black as the Pit from pole to pole,
I thank whatever gods may be
For my unconquerable soul.

In the fell clutch of circumstance
I have not winced nor cried aloud.
Under the bludgeonings of chance
My head is bloody, but unbowed.

Beyond this place of wrath and tears
Looms but the Horror of the shade,
And yet the menace of the years
Finds, and shall find, me unafraid.

It matters not how strait the gate,
How charged with punishments the scroll.
I am the master of my fate:
I am the captain of my soul.

понедељак, 14. јун 2010.

Uspavanka na domaku svitanja ~ Miroslav Antić


1.
Sve nas je,
evo
manje
bez povratnih karata i prtljaga
u ovom životu gde grlo rđa od alkohola
i nežnosti,
a žene namerno nose tugu sa one strane
do koje nikad ne dopiru naše utrnule ruke.
Riču mi prazne boce ispod čela.
Riču kao preklana bela telad.
Zaudara mi duša na bezbroj najlepših očiju.
Na slavoluke i luke.
Na lutke i belutke.
Riču mi prazne boce u glavi.
Molim da neko razume ove dobre trenutke
kad ležim na mokroj travi
sa suzama suvim i plavim.
Molim da neko razume što imam u mesu šume
i neba rumen grumen,
dok ćutim ovako glasno i urlam ovako ćutke.

2.
Šefe,
ako boga znate, šefe,
kad polazi poslednji voz u naše slepoočnice?
Ako ima vremena,
pustite nas da se ljubakamo ovako među prtljagom.
Otvorite širom sve skretnice.
I blombirajte kočnice.
Ima nekadm
pa nam je neko veče životinjski drago,
a ni sami ne znamo zašto je drago.
Ima nekad,
pa se po neka stara noć dugo seća
naših prstiju isprljanih od krvi
i poljubaca koje smo u pola cene prodavali.
Možda smo iskreno hteli da se ova stanica zove:
sreća.
Pa šta ako i nije: sreća?
Možda se mi i nikad nismo poznavali
a sve vreme se mislilo
da smo se divno poznavali.
Šefe,
ako boga znate, šefe,
kad ide poslednji oz u naše izgužvane
prastare kože?
Da li primate možda umesto novca cveće?
U redu:
napišite nam dve karte dokle se za jedan buket može,
a neće,
a nikako se neće,
a užasno se neće.

3.
Kad ti voz ode,
sakrij pod pazuh smotuljak moga duha.
Biće mi lakše da sve zaboravim
ako znam da me se neko seća.
Biće mi lakše ako znam
da smo skuplje plaćeni tamo
gde smo se besplatno delili,
nego gde smo se pogađali i prodavali.
Inače,
ako misliš da se ova stanica zove: sreća,
izvini,
uopšte se ne zove: sreća.
Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali,
izvini,
mi smo se divno poznavali.
Hoću da podelimo noćas
ovu poslednju krišku sna i ćutanja
i sažvaćemo je
svako nad svojim krilom alapljivo i gladno.
Zar ne nalaziš da je dirljivo smešna
ova mala čekaonica između lutanja i lutanja?
U redu:
presedećemo još koji nestrpljiv sat,
a onda jutarnjim vozovima otputovati,
otputovati,
otputovati,
bajagi – iznenadno.

4.
Ostani tako i ćuti.
Pogledaj: pod oknom trg.
Mala drolja – subota u krznu od inja.
Sasvim mala,
mala zabludela subota
sa podsuknjom od taftanog praskozorja
i brošem uličnog fenjera od prekoputa.
Voleo bih da shvatiš zašto sam ponekad tako vreo
kao jug.
Pa ja sam,
rođeno moje,
u krvi stvarno jug.
Jug moraš da razumeš zašto je i plug u drug.
Moraš to da razumeš dok se ovo severno lišće
kovita,
kovitla u krug
i vetar kroz naše glave
rominja,
plače
i luta.
Jug moraš da razumeš zašto ore,
ore,
ore ...
Jug moraš da razumeš ove zore.
I kroz sve zore.
I da oprostiš što ništa bolje ne umem da ti kažem
sad kad se poslednji put voli.
I da oprostiš što te ranjavim poljupcima
budim iz sna.
Ali ako smo se u ovoj čekaonici naše ljubavi
poskidali goli,
od strašnog umora,
od strašne sramote goli,
- onda bar budimo kako treba goli
od zvezdanih visina do dna.

5.
Sedi malo i ćuti.
Pogledaj za oknom: lađe. Svaka u oku po jedno uzglavlje ima.
Odlaze u svoje meblirane zalive
da sruše jarbole butina i skinu jedra veša,
da se pošteno odmore od plovidbe među gadovima.
Spuštaju kapke na srcu jeftine prodavnice šarenila
sa poderanim čarapama i prstenjem od lima.
Vuku se ulicom našminkane fabrike mleka
koje su dojile prolaznike ko zna po kakvim gradovima.
Pogledaj:
za oknom nebo izvrnulo dlan.
Lete trotoarom papirići neba i jeseni
kao pregršt uvelih makova.
Tako bih želeo da svi usne
jedan veliki i topli san.
I ovi železničari,
što se odvlače posle noćne smene
u trećerazredne hotelske sobe svojih brakova,
i ovi sa šeširima,
i sa kapama,
svi što su pretplaćeni na sigurnost,
na isti ukus nežnosti i topline,
tamo gde se iz dana u dan istim lažima
ispisuje ta isto bespomoćna hronika,
tamo, gde kad se probude
ostavljaju samo oblike svoga tela
u vrelom zadahu posteljine
i pljuju na pod,
i kašlju u ogledalo dok se umivaju,
i mokre u vedro ispod umivaonika.

6.
Ja znam sva svratišta i zavetrine.
I garsonjere – šiparice
čiji poljupci imaju ukus maminih saveta
i ostavljaju po koži stidljive tragove.
I budoare – udovice
gde te teraju da se skidaš pred slikama pokojnika,
pred ogledalima
i psima.
I ćumeze – matore frajle
gde ti pred noge skrušeno prostiru pragove
i čuvaju u patosu svrčke kad dođe zima.
Moja ljubav je stanica.
Bunovna čekaonica
u kojoj nema vremena ni da dosadi ni da zaboli.
Jedva ću stići pre odlaska
da se umijem u tvojoj žutoj kosi loman.
Hreo bih toliko toga da ti kažem.
a ne umem,
ne umem ništa bolje sad,
kad se voli,
poslednji put uoči brodoloma.

петак, 11. јун 2010.

Pesma ženi.. Jovan Dučić


Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna
Moja rec u sumi; moj korak, i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
I samo istina koliko si zudnja.

Ostaj nedostizna, nema i daleka-
Jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna kao mladost; neka
Tvoja sen i eho budi sve sto seca.

Srce ima povest u suzi sto leva;
U velikom bolu ljubav svoju metu;
Istina je samo sto dusa prosneva;
Poljubac je susret najveci na svetu.

Od tog prividjenja ti si cela tkana,
Tvoj plast suncani od mog sna ispreden;
Ti bese misao moja ocarana;
Simbol svih tastina porazan i leden.

I ti ne postojis niti si postojala;
Rodjena u mojoj tisini i cami,
Na suncu mog srca ti si samo sjala;
Jer sve sto ljubimo stvorili smo sami.

уторак, 11. мај 2010.

,,Ti si..'' Tagore

Ti si večernji oblak koji bludi nebom mojih Snova...
Čežnjama ljubavi svoje dajem ti boju i oblik...
Ti si moja, moja....
Ti koja obitavaš u mojim Beskonačnim Snovima...
Tvoja su stopala ružičasto rumena od ognja mog čežnjivog Srca...
Ti koja žnješ moje večernje pesme....
Tvoje su usne gorko slatke od ukusa vina mojih Patnji....
Ti si moja, moja...
Ti koja obitavaš u mojim Usamljenim Snovima...
Senkom svoje strasti zacrnio sam oči tvoje...
Stalna gošćo u dubinama moga pogleda...
Vezao sam te, dragana.... i uhvatio u mrežu svoje svirke...
Ti si moja, moja.....
Ti koja obitavaš u mojim Besmrtnim Snovima

недеља, 18. април 2010.

,,April'' Mika Antic


Mi smo ljudi koji pletu korpe,
a upletu u životu samog sebe.
Eto šta smo mi.

Zamrsimo svioje lepe ruke
u grbave vrbe,
pa korenje počne
iz tabana da nam raste.

Eto šta smo mi.

Svi Cigani kao ljudi putuju
i odlaze.
Mi, u vrbe pretvoreni, čamimo u mestu.

Posle digneš četir zida,
opletena, ulepljena blatom,
i pokriješ snopovima pruća
i zalepiš na prozore mastan papir
i tako si gotov zauvek.

Svako drvo u proleće
luta šumom i peva.
Samo vrba u proleće plače,
jer vrba je naša sestra rođena.

Ne gledaj me u te moje crne oči,
uplašićeš se.
U svakom mi oku oguljena šiba
od zlata.

Eto šta smo mi.

,,Nemoj, nemoj ići'' Žak Brel


Заборавити треба
Све што је могуће
Оног кога нема
Време растанка
Изгубљено време
Треба знати како
Преболети сате
Што убити могу
Ударцима својим
Само срце среће

Немој, немој ићи
Немој, немој ићи

Поклонит ћу теби
Сваки бисер кише
Из оних земаља
Где ни кише нема
Прокопат ћу земљу
Све до иза смрти
Да ти скријем тело
Светлошћу и златом
Створит ћу земљу
Где ће љубав бити
И владар и закон
Ти краљица моја

Немој, немој ићи
Немој, немој ићи
Немој, немој ићи

Измислит ћу за те
Бесмислене речи
А ти ћеш их знати
Причат ћу ти причу
О заљубљенима
Што видеше своја
Срца где се љубе
Причат ћу ти причу
О ономе краљу
Што је давно умро
Јер те није срео

Немој, немој ићи
Немој, немој ићи

Дешава се често
Да избије ватра
Из старог вулкана
Што је давно умро
И, чини се, има
Изгореле земље
Која житом роди
Боље него друга
А кад дође вече
И упали небо
Зар се стопит неће
Црвено и црно

Немој, немој ићи
Немој, немој ићи

Немој, немој ићи

Плакати више нећу
Говорити нећу
Сакрит ћу се негде
Само да те гледам
Како плешеш сретна
Само да те слушам
Како певаш сретна
И само ћу бити
Сена твоје сене
Сена твога пса

Немој, немој ићи
Немој, немој ићи

четвртак, 8. април 2010.

,,Romansa'' Mika Antić


Nemoj da odeš više u onaj grad
gde smo od sebe zaboravili pola.

Nikada sa zvezda teži pad
nego na beton kafanskog stola.

U očima sam sve gugutke podavio,
pa sam im dugo šaptao smešno opelo.

I sve sam svoje osmehe okrvavio.
Nije sve belo što liči na belo.

Peroni katkad plaču krišom. Sat i
koferi. Svako nekud žuri noćas.

Iscepam kartu. Neću da se vratim.
Za svakim vozom ostaje samoća.

I samo mraka napune se prsti.
Ne vredi. Sad smo drukčiji, zacelo.

Bar ti sve ptice iz očiju pusti.
Nije sve belo što liči na belo.

среда, 7. април 2010.

,,Čarolija'' Mika Antić


Nekom zabranjuju zvezde.
Nekome krila.
I laste.

Ja ne zabranjujem nista.
Sme se sve sto se ne sme.
Samo jedno te molim:
pokusaj da ne rastes
ni mrvu svima za inat,
do kraja ove pesme.
U toj se pesmi zivi
slobodno,
lepo
i ludo.
Mozes da izmisljas.
Mastas,
Da radis sve naopako.

U njoj i najvece cudo
prestaje da bude cudo,
jer sve sto pozelis
kad zazmuris
- ostaje zauvek tako.

Isturi hrabro i divno
prkose detinjaste
i lazi i sebe samog.
Sme se sve sto se ne sme.

I sme se vise od svega!

Jedini: nemoj da rastes
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.

I svaki put kad te slome,
pa moras nov san da stvaras,
ne sanjaj ga u mraku
Dotrci blize zori.
Na pragu ove pesme
tako se divno bori
i kad namignes samo
i osmehnes se polako

Izbroj u sebi do deset
i to u vecnost pretvori.
I sve sto zmureci smislis
ostace zauvek tako.

субота, 3. април 2010.

,,Ne, nismo se sreli..'' Zoran Maric



Ne, nismo se mi sreli
u zivotu proslom,
siguran sam...
Zar mislis
da bih ja dopustio
da mi nesto
tako trivijalno
kao sto je smrt,
izbrise secanje na tebe...
Nasao bih nacina
da te sacuvam,
preko granice
prenesem... Nekako...
Sakrio bih tvoj lik
u poslednji osmeh svoj,
zamenio bih
poslednju rec molitve
imenom tvojim...
Vezao bih te
za svoju dusu
kao sto bi mornari,
u nevreme,
za jarbol broda svog
sebe vezivali...
Ma, nismo se
u proslom zivotu sreli,
znam to...
Jer da smo se sreli
ja bih te ljubio...
Morao bih, znam,
odoleo ti ne bih,
kao sto ti odoleo nisam...
Ali, da sam te
tada ljubio,
do sada bih
sigurno umro
od neke nepoznate
cudne bolesti
prouzrokovane
prekomernom ceznjom
za usnama tvojim...
Doktori bi zbunjeni bili...
Steta, mlad covek,
govorili bi svi...
A evo, ziv sam...
Mada, za umiranje
nikad kasno nije...
Ne, nisamo se sreli pre...
Pa, valjda nismo...
Jer da jesmo,
ja te ne bih pustio
da sada od mene odes, zar ne?
Nikada te pustio ne bih...
Samo da sam u ocima tvojim
video da me prepoznajes...
Pa, valjda bi se i ti mene secala...
Reci mi, jesam li te sreo pre?
Ne, ipak nisam...
Sad sam te sreo...

уторак, 30. март 2010.

,,Istorija ljubavi" Nikol Kraus

"Da imam foto aparat", rekao sam, "slikao bih te svakoga dana. Tako bih zapamtio kako si izgledala svakoga dana svoga zivota."
"Izgledam isto."
"Ne, ne izgledaš. Sve vreme se menjaš. Svakog dana pomalo. Da mogu, sacuvao bih sve to."
"Ako si toliko pametan, kako sam se danas promenila?"
"Postala si malo srecnija i takode, malo tuznija."
"Kako znaš?"
"Razmisli malo. Nije to tako kod svakoga, znaš. Neki ljudi, kao na primer tvoja sestra, postaju samo srecniji i srecniji svakoga dana. A neki ljudi, kao Bejla Aš, postaju samo tuzniji i tuzniji. A neki ljudi, kao ti, postaju oboje."
"A šta je sa tobom? Da li si ti najsrecniji i najtuzniji sada nego što si ikada bio?"
"Naravno da jesam."
"Zašto?"
"Jer me ništa ne cini srecnijim i ništa me ne cini tuznijim više nego ti."

субота, 13. март 2010.

Volim te - Matija Bećković


Između dva uporednika dok provirujem glavu
između dve žiške u slepoočnicama
u pauzama kad radnici piju čađavo mleko
i prašnjavi maslačak lepi se za plućna krila
dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje uši
između dva daleka poređenja
Volim te
Brodovi se ljuljaju kao poljupci
i sloj vazduha se na lepe senke cepa
u mašineriji noći
moje je srce slično kompresoru
naklonjeno svemu što nema veze sa mnom
dok pokušavam nestati u poljupcu
Volim te
Rudnici kamene soli u mom srcu
zora lomi suđe od porcelana
kad si sa mnom znam da si na drugom mestu
postaću prašina ako prašinu voliš
ti koja me tuđim imenom zoveš
Volim te
Dolazi proleće i jednu pravu damu
niko ne može zamisliti bez pudlice
stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me
ja ne znam put-krijem se u tvojoj senci
ja sam tvoja senka i noć je moje carstvo
svet me izgubi ali ti me dobi
Volim te
Što vide slepi ne vide zaljubljeni
pokvareni anđele o sneže u avgustu
moje ruke su ostale oko tebe kao obruč
ljubomorna na vazdušni pritisak i vodu
ljubavnu vodu koja gori dok se kupaš
odavno već svojim očima ne verujem
Volim te

Vasko Popa


Naš dan je zelena jabuka
Na dvoje presečena
Gledam te
Ti me ne vidiš
Između nas je slepo sunce
Na stepenicama
Zagrljaj naš rastrgnut
Zoveš me
Ja te ne čujem
Između nas je gluhi vazduh
Po izlozima
Usne moje traže
Tvoj osmeh
Na raskrsnici
Poljubac naš pregažen
Ruku sam ti dao
Ti je ne osećaš
Praznina te je zagrlila
Po trgovima
Suza tvoja traži
Moje oči
Uveče se dan moj mrtav
S mrtvim tvojim danom sastane
Samo u snu
Istim predelom hodamo

Sanja - Momo Kapor

Dogodilo se da je jedne noci neka mala luckasta zvezda iz cista mira napustila svoje zvezdano jato I pocela da pada I pada I pada kroz citav nepregledni kosmos. Padajuci tako, prosla je kroz suncevu galaksiju I slucajno se spustila na planetu Zemlju. Na kontinent, koji se zove Evropa… U jedan grad na koji nikada raniej nije pala ni jedna zvezda, pa je to bilo pravo cudo! Jedan fenjerdzija je pokusao da je uhvati, d amu svetli u fenjeru. Jedan general je hteo da je stavi na grudi kao odlikovanje. Jedna zlocesta dama je htela da od nje napravi mindjusu koja svetli. Jedan pijani mornar da mu svetli u lampi, a jedna jelka da je stavi na svoj vrh!

Ali zvezda se nije dala nikome, nego je pala pravo u jendo porodiliste na kraju grada… Tacno u ponoc kada se rodila jedna devojcica Sanja. Ne cijem se levom kolenu zalutala zvezda pretvorila u mali ljupki mladez. Ben. Kada bi se Sonja osmehnula, smesio se i on bez razloga. Kada bi ona zaplakala, plakao je i Vanja, mada mu nista nije falilo. Dogodilo se da se iste noci u isto vreme, rodio i jedan decak, Vanja.

Zasto bebe, uopste, placu ? Kazu zbog toga, sto im je bilo mnogo lepse tamo odakle dolaze na svet, nego ovde, kod nas. A odakle dolaze bebe ? Bebe dolaze iz ljubavi. A, gde je ljubav ? Ljubav je izmedju onih koji se vole. Ali, Vanji je bilo mnogo lepse u porodilistu, nego tamo odakle je dosao, jer je dobio mesto odmah pokraj Sanje, u koju se zaljubio cim je progledao- znaci, zaista, na prvi pogled! Najpre, ona nije bila celava I crvena u licu kao ostale bebe, vec je bila otmeno bleda I imala je divnu crnu kosicu, koja se izvanredno lepo slagala sa belim jastukom. Onda su pili mleko I spavali, pili mleko I spavali, pili I spavali I bilo im je pomalo dosadno. Jedva su cekali da ih puste napolje, pa da vide taj svet o kome su slusali devet meseci. Onda se jedno vreme nisu vidjali, jer su ih vozili u kolicima iz kojih se vidi samo nebo. Posto je kasnije prohodao, jer je bio pomalo lenj, Vaznju su vozili duze od Sanje, pa su muz bog toga oci postale plave.

Onda se jednog dana slucajno sretnu na klackalici. Jel me se secas ?- upita ga Sanja. Secam se…, rece Vanja, znao sam da cemo se jednog dana sresti ! Kakvo si ime dobio ?- upita ga Sanja radoznalo. Vanja ! A ti ? Sanja !- rece ona sa olaksanjem, jer se plasila da im se imena nece slagati. Sanja i Vanja ! Kako se to divno slaze !- rece covek koji je prodavao balone, slusajuci njihov razgovor. Onda sui h njihove mame uzele za ruke I odvele svaka na svoju stranu. Dugo su se osvrtali jedno za drugim…

I tako je pocela njihova ljubav… A, sta je to- ljubav? Kada gledas u zvezde bez razloga I kada podelis zvaku I kad poklonis cvet… Kada onome koga volis das jedan krug I ustupis ljuljasku u parkicu kada je na tebe red da se ljuljas! Kad onome koga volis daj jedan griz I kad podelis sa njih gumicu za brisanje na dvoje I kad mu das jedan liz! Kada nacrtas srce I unutra upises vasa dva imena. Ako to nije ljubav, ja onda, stvarno ne znam sta je!

Slavili su istog dana rodjendane… Onda su prolazile godine, a oni su zajedno rasli. Igrali skolice. Sedeli u istom razredu… U istoj klupi… Ucili sta je domovina… A sta je to- domovina ? Akvarijum je domovina zlatne ribice. Dimu je domovina lula. Puzu je domovina na ledjima. Crvu je domovina jabuka, a cvetu saksija. Pceli je domovina cvet. Sanjina i Vanjina domovina bila je njihova ljubav. Dobili su u isto vreme ospice… Pa onda zauske… Pa prvu nagradu za sviranje u cetiri ruke, u musickoj skoli « Mokranjac ». Zajedno su klizali. Zajedno su vozili rolsue. I isli u zajednickom kisnom mantilu, samo da se ne bi rastajali ni za trenutak.

Sta ti je to na kolenu ?- upita je jednog dana Vanja. Oh, nista ! Mladez…- odgovori Sanja. Mene podseca na neku tamnu zvezdu !- rece on. Zaista ?, obradova se ona, podseca i mene, ali ne smem to nikome da kazem. Lepa je…- divio se Vanja. I meni se dopada…- kazala je Sanja. Smem li da je poljubim ? Smes…- rece Sanja i on poljubi malu tamnu zvezdu, na sta se Sanja zarumeni. Hoces li dabudes moja zena ?- upita je. Hocu !- , odgovori ona tiho, ali samo ako se zakunes da ces me uvek voleti. Kunem se !- rekao je Vanja. To je vazno zbog toga, nastavi Sanja- sto ne bih podnela da zavolis neku drugu ! Znas, cini mi se da cu ziveti samo dotle, dok me zaista budes voleo… Ludice !- pomilova je Vanja po kosi- Kako te ne bih voleo ?- Verujem ti, i molim te da nikada ne zaboravis zvoju zakletvu, jer od nje zavisi moj zivot !

Onda su se vencali i na ovom mesti bi se zavrsila svaka bajka, recima da su ziveli dugo is recno i imali zlatnu decicu, da Vanja nije bacio oko na lepu Sanjinu kumu. Kuma je zaista bila zanimljiva i privlacna. Imala je dugu svetlu kosu i plave oci slicne Vanjinim. Kako je samo lepa !- pomisli on- Bas bih voleo da je poljubim ! U tom trenutku, Sanja se saplete o vencanicu. Oh, do malopre mi je bila taman !- rece uplaseno- A, sada mi se cini predugackom… vencanica je bila kao i ranije, ali Sanja nije. Smanjila se za deset santimetara. Jer, kad smo zaljubljeni, onda oni koje volimo rastu u nasim ocima. Kada pozelimo nekog drugog, onda se oni smanjuju. Svi ljudi na zemlji naviknu se na to posle izveznog vremena i zive, uglavnom, bez ljubavi, a da im nista narocito ne smeta. Mozda zbog one male luckaste zvezde na kolenu, Sanjin slucaj je bio izuzetak ! Ona je htela sve ili nista ! Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu. Sanja se nije smanjila u sebi- ona se stvarno smanjila, ali to u tom trenutku niko nije primetio. –Sanja , sta ti je ? Sta ti se desilo ?- upita je zabrinuto Vanja, videvsi da je malo pobledela. – Oh, nista !- odgovori ona zbunjeno- Ucinilo mi se samo da je pala jedna zvezda… Ali sada je dan !- zacudi se Vanja. –Pa, sta ?- rece ona- Zvezde padaju i danju, samo to mnogi nisu u stanju da vide. Sem te male neprijatnosti, na njihovoj svadbi, koja je protekla veselo, nista se posebno nije dogodilo. Sanja uskoro zaboravi na predugacku vencanicu, misleci da joj resejana krojacica nije uzela tacnu meru. Onda su lepo ziveli zajedno u potkrovlju jedne stare kuce na Zvezdari, odakle se u Beogradu, kad je vedo, najlepse vide zvezde. Nocu bi sedeli na terasi i gledali ogromni nebeski svod, trazeci Sanjino zvezdano jato. –Je l’ me jos volis ?- upita ga ona. Volim te !- odgovori on, zevnusi. Isto kao pre ? Ne ! Ne volis me kao pre ? Volim te mnogo vise !

Ali u trenutku kada je Vanja pozeleo u sebi jednu slavnu zvezdu iz varijeteta, koju je gledao prethodne veceri kako vesto barata loptama, ugasi se iznenada nekoliko zvezda, a Sanja se smanji za citavih trinaest santimetara. Sve cesce je morala da zavrce nogavice svojih najdrazih izbledelih farmerki cija je boja podsecala na Vanjine plave oci. Ali i to je imalo svoju dobru stranu- veoma lepo su joj stajale tako zavrnute i jedno vreme citav Beograd ih je nosio na Sanjin nacin ! Onda se Vanji mnogo dopala jedna balerina iz « Labudovog jezera » pa se Sanja smanjila za jos devet santimetara. I kad dog bi Vanja pozeleo neku od lepotica koju bi video u prolazu, Sanja se smanjivala za po koji santimetar. Naredna tri santimetra odnese joj jedna macka premazana svim bojama. Onda su Sanjine kratke, mini haljine postale- maksi ! No i to je imalo svojih dobrih strana : osvezila je na taj nacin garderobu i godinu dana nije morala da kupuje nista novo. Onda je Sanja pocela da se oblaci po prodavnicama decje konfekcije, jer su joj stvari za odrasle postale prevelike. Ponovo je nosila svoje omiljene crne lakovane cipele sa srebrnom kopcom, kao kad je bila mala i pevala sa Vanjom u skolskom horu. Mada je tada imala vec dvadeset i jednu godinu, nije bila veca od kakve devetogodisnje devojcice. Vanja je cesto vodio Sanju u setnju. Volela je da jede princes- krofne u poslasticarnici. Zimi joj je kupovao toplo, tek ispeceno kestenje, a ponekad su odlazili i u zooloski vrt da hrane majmune kikirikijem, a srne senom. Onda ih jedanput sretne neka stara Vanjina prijateljica. – Gle, koliko ti je samo porasla kcerka !- rece- Kako se zoves, duso ? –Sanja !- rece Sanja. –Imas, znaci, isto ime kao i tvoja mama, zar ne ?- rece dama/ I licis mnogo na nju… Pozdravi je kad se vratis kuci ! –Hvala, gospodjo ! Hocu…- rece Sanja, kao svako lepo vaspitano dete i smanji se za santimetar, jer je primetila da Vanja sa ceznjom gleda tu elegantnu damu. Onda je Vanja poceo da kuca u cetiri ruke na masini sa jednom lepom, ridjom daktilografkinjom i Sanja se smanjila za pet santimetara ! Onda su jendog dana gledali zajedno televizijski program i Vanji se mnogo dopade neka cuvena pevacica, koja je imala divan glas i jos lepse telo, pa pomisli kako bi bilo divno pevati sa njom u dva glasa. Sanja se istog casa smanji za dva santimetra i jedanaest milimetara. Ali I to je imalo svojih prednosti: bila je mala, a nije morala da ide u skolu…

Onda se Vanja, koji je bio dobar covek, trudio da ne misli vise ni na jednu drugu osobu, i prestao je jedno vreme da se okrece na ulici za lepoticama, znajuci da ce svaka njegova smanjiti njegovu prvu ljubav- Sanju, koju je mnogo voleo. Krajnjim naporom uspeo je u tome, i pola godine Sanja nije izgubila ni jedan milimetar i bilo joj je lepo. Ali na nekoj modnoj reviji, gde su se prikazivale nove haljine za prolece i leto, Vanji se mnogo dopade jedna kratko osisana manekenka, koja ga je stalno gledala. To je, izgleda bilo jace od njega, i Sanja se opet malo smanji. Da se ne bi slucajno izgubila u krevetu, Vanja joj je kupio divan krevetac u kome spavaju lutke I namestio joj ga na noncom ormaricu. Sanja je I dalje volela da se lepo oblaci, ali bilo je tesko pronaci odecu za tako malo stvorenjce, koje je, uz to, bilo I zena sa mnogo ukusa. Sta su radili? Kupovali su lutke Sanjine velicine I presvlacili je u njihove haljine, Niko od gostiju nije vise mogao da razlikuje Sanju od njenih malih prijateljica- lutaka, I to je cesto izazivalo smesne zabune. Kada bi enko usao u sobu bez kucanja I zatekao Sanju I njenog muza u razgovoru, pomislio bi da je Vanja poludeo I da se igra sa lutkama. Ali to, naravno, nije bilo tacno- on je tesio Sanju sto je tako mala, tvrdeci da je voli vise nego pre.

Koliko se Sanja smanjila za sve ovo vreme, najbolje se vidi po vencanom prstenu. U pocetku, ona je taj prsten nosila na srednjem prstu leve ruke. Ali, kad poce da joj spada, premestila ga je na kaziprst, a onda na palac. Posle izvesnog vremena, nosila je svoj prsten oko zglavka na ruci, kao narukvicu. Ali i to je imalo svojih prednosti : nije morala da kupuje novi nakit, kao ostale zene. Onda su jedanput dosli gosti. Sanja, koja ej bila radoznala i volela da slusa sta se prica za stolom, vozila se na malim rolsuama oko casa sa vinom i zelenih salata, da bolje cuje razgovore. Te rolsue izradio je narocito za nju, jedan sajdzija od najfinijih zlatnih tockica iz pokvarenog sata. I bas kada je okretala okk zdele sa pudingom, podize je sa dva prsta oko struka, neka gosca i stavi na svoj dlan : -Jao, sto je slatka igrackica !- rece Vanji- A gde joj se menjaju baterije ? –Budalo !- viknu Sanja – Ja sam ziva ! Ziva sam ! Ziva ! – Pa, ona ume i da govori !- zacudi se dama- Sigurno ste je kupili u Italiji ? Vanja, koji je primetio koliko se Sanja uzbudila, uze je pazljivo sa daminog dlana i nezno spusti salvetu od batista gde Sanja, posto se sita isplaka, slatko zaspa. Onda je Vanja jedanput leteo avionom i dopala mu se jedna stjuardesa, pa se Sanja opet malo smanjila. Ali i to je imalo svojih dobrih strana ! Posto vise nisu mogli da sviraju klavir u cetiri ruke, kao nekad, Sanja se izvezbala da sama svira svoju omiljenu kompoziciju « Za Elizu », trceci tamo, amo, po klavijaturi i to je zvucalo veoma lepo… Onda se postavilo pitanje kako ce Sanja citati knjige ? u jednoj prodavnici, pri vrhu Bulevara revolucije, Vanja je kupio male merdevine iz nekog rasparenog kompleta olovnih vojnika. Postavio bi knjigu uspravno a Sanja bi, poput molera, uzjahala merdevine, i krecuci se na njima citala red po red. Mada je po godinama bila vec odrasla, sve su je vise privlacile bajke, a narocito ona narodna, o maloj vili. Cinilo joj se da su ona i mala vila po svemu slicne. Kao da je dobila sestru bliznakinju. Vise nije bila usamljena. Ipak, brzo se zamarala od napora i nije uspevala da dnevno procita vise od dva, tri reda. Spustala se onda sa merdevina i sedela u hladu starog dvorca iz bajke. I onda, kako god bi Vanja pogledao ili pozeleo neku lepu devojku, svet je bio sve veci i veci, a Sanja sve manja i manja… -Necu vise da zivim sa vama !- govorila je tuzno. –Suvise ste svi veliki, trapavi, grubi i mnogo vicete kad govorite ! Uz to ste prevrtljivi i neprestano nesto lazete. Ne drzite se obecanja ! Ne umte da bidete verni.idem natrag u svoju bajku! Pred njoj se nalazilo divno, bistro jezero smaragdno plave boje. U jezeru se ogledao zamak, lepi Princ, dvorska svita, konji, konjusari I sve ostalo sto zivi po bajkama. Sanja htede da zakoraci na stazu, sto je vodila ka dvorcu, ali se sudari sa glatkim zidom hartije- sve je to bila samo odstampana iluzija. –Oh, hocu li se ikad probuditi iz ovog ruznog sna!- uzdahnu ona I zaspi na jastucicu za igle. Ali I to je imalo svojih dobrih strana- posto se uverio koliko Sanja voli jezero, Vanja je napunio jednu staklenu zdelu bistro vodom, pa je Sanja mogla da pliva do mile volje, a ponekda je jedrila I na dasci, u cije je jedro duvao njen muz, izigravajuci vetar… Onda, da nekako ubije vreme dok je cekala da se Vanja vrati sa posla, Sanja bi krenula na putovanje, Od dve mrvice hleba napravila bi mali sendvic za slucaj da ogladni, pa je za jedan sat obilzila citav globus peske. Gledala je lavove I slonoce u zarkoj Africi, slusala dzez u Njujorku, druzila se sa pingvinima na Juznom polu, vozila se na sneznoj trojci kroz zavejanu Moskvu… Upoznala je tako mnogo zanimljivih ljudi I naucila vise stranih jezika. I to samo za jedno prepodne! Sto je najlepse, ljudi I zivotinje koje je sretala u setnji globusom, bili su takodje, mali kao I ona I sa njima joj je bilo veoma prijatno, jer nisu nalazili nista cudno u njenom sicusnom rastu. Onda bi se Vanja vracao kuci I ona mu je pricala sta je sve videla I dozivela dok je on bio odsutan. Vanja bi je podigao na svoje rame i slusao price, koje bi mu dovikivala na uvo. Naravno, kao i svi ostali ljudi bez maste, on joj nije verovao ni reci ! Mislio je da je sve izmislila iz ciste dosade. Globus je sa njega bio samo jedna mrtva stvar, cija je unutrasnjost potpuno prazna. Kako se samo varao ! Otvorite svoj globus, pa cete videti sta sve ima u njemu ! Naravno, akos te fina osoba, pronaci cete u globusu i pingvine i dzez u Njujorku i slonove i lavove i sneznu trojku… Ako niste, sta se tu moze- za vas ce unutrasnjost lopte biti jezivo prazna.

Ponekad je Vanja nosio Sanju na svoja putovanja, jer ga je bilo strah da je ostavlja samu kod kuce. Mogla bi je pojesti neka zlocesta macka ili odneti slucajna vrana… Stavljao je Sanju u mali dzep od kaputa, tamo gde se drzi bela maramica. Sanja je volela da gleda svet iz Vanjinog dzepa. Kako bi joj dosadilo, pokrila bi se maramicom i zaspala. Na poslovnim sastancima, svi su mislili da Vanja u tom dzepu cuva neku narocito dragu olovku. Niko nije ni sanjao da mu je unutra prva i najveca ljubav ! Jedanput se Sanja iznenada probudi u sred noci, jer je sanjala nesto ruzno. Vanjin kaput bio je prebacen preko stolice u nekoj nepoznatoj hotelskoj sobi. Vanja, koji je potpunoz aboravio da je izvadi iz dzepa, spavao je za Sanju kilometrima daleko u svom krevetu. Mada se plasila visine, jer je pomalo patila od vrtoglavice, ona se ipak odluci na ocajniski poduhvat : isekla je maramicu na uske trake i povezala ih mornarskim cvorovima, pa se tako spustila iz dzepa na tepih. Pesacila je satima po patosu izmedju nogu od stolica i stola, koje su joj sada licile na dzinovske stubove, obilazila je kao planine visoke cipele i najzad, na smrt umorna, uspela nekako da se popne do Vanjine glave na jastuku i da mu se cvrsto uhvati za lancic oko vrata. Taj lancic Sanja mu je poklonila za dvadeseti rodjendan. Sada je to za nju bio lanac slican onome sa neke velike dizalice ! – Hej, pa to si ti !- rece Vanja zevajuci, kada se ujutru probudio- Zar nisi ostala u dzepu ? –Molim te, ne govori tako glasno !- zamoli ga Sanja- Plasim se da ces me oduvati... Tog jutra smanjila se za milimetar i po, jer je Vanja sanjao Mis Jugoslavije za tu godinu. Ali i to je imalo svojih dobrih strana ! Sada je Sanja uvek bila uz njega, umesto priveska na lancicu… I vise se nisu razdvajali.

Onda se Sanja toliko smanjila da je Vanju bilo strah da je slucajno ne zgazi na tepihu, kada se kasno vrati kuci sa nekog provoda. Stajao bi u vratima i paleci svetlo, vikao : -Sanjaaaaaa ! Sanjaaaa ! Gde si ? Javi se !- Ku-ku ! Ku-ku !- zapevala bi drvena kukavica iz starog zidnog sata, ciji bi mehanizam Sanja pokrenula, cim bi ga cula da dolazi. Ona se, naime, uselila u kucicu za ptice i lepo je uredila na svoj nacin. Imala je unutra sve sto joj treba. –Gde si bio do sada ?- pitala je Vanju. – Bio sam na nekom dugom dosadnom sastanku…- lagao je opet, znajuci da ce se od svake lazi Sanja opet malo smanjiti. I smanjila se. Ali to je bilo jace od njega. Ipak, i to je imalo svojih dobrih strana ! Sada je Sanja postal toliko mala da je mogla jahati na zutom kanarincu. Letela je na njemu, kada je bilo lepo vreme, upravljajuci malim uzdama. Najvise je volela da slece nedeljom na pijacu Zeleni venac, tamo gde su se prodavale ptice. Sletala je na kaveze i otvarala vrata, oslobadjajuci kanarince, stiglice i raznobojne papagaje… Jedanput je Sanju slucajno snimio fotoreporter velikih ilustrovanih novina i njena slika na kanarincu se javila na naslovnoj strani. Onda jednog dana Vanju poseti direktor sirkusa « Evropa ». Trazio je da Sanja nastupa u njegovom programu, jasuci na zutom kanarincu, ali Vanja nije dao. –Zasto ?- cudio se direktor cirkusa.- Pa, zaradicete velike pare i bicete strasno bogati ! –Zato sto je volim !- odgovorio je Vanja I Sanja prestade da se smanjuje citavih nedelju dana, sve dok on ne ode na veceru sa jednom poznatom lekarkom, koja je, navodno, mogla lekovima da poveca Sanju za citavih pola metra. Ne znamo sta je bilo na toj veceri izmedju njih dvoje, ali vec sutradan, umesto da raste, Sanja opet poce da se smanjuje. I smanjivala se, smanjivala, sve dok ne postade nevidljiva golim okom, i to vise nije imalo svojih dobrih strana.

Onda je Sanja zauvek nekuda iscezla. Niko ne zna kuda ? I tek onda, kada je vise nije bilo, ona poce strasno da nedostaje Vanji. Svaka stvar ga je podsecala na nju… Njene lutke, krevetac, male merdevine, globus po kome je putovala, lavovi u zarkoj Africi, dzez iz Njujorka, ruske pesme, prsten, male rolsue, sve… Jednostavno, Vanja nije znao kako da nastavi zivot bez nje. Sve one lepotice za kojima se nekada okretao na ulici, za kojima je ceznuo i koje je sanjao, izgledale su mu nekako trapavo, suvise velike i ruzne. Uz to, smetalo mu je sto vicu kad govore. Sada je ceznuo samo za Sanjom. Osecao je da se nalazi negde blizu njega, samo nije mogao da je vidi. Uzalud je kupio veliko povecalo, pa cak i mikroskop- Sanja kao da je propala u zemlju ! Dok ga je jos sluzio vid penjao se na krov kuci i trazio je na nebu.

I zamislite sve zvezde iz Sanjinog jata ponovo su bile na broju ! Mozda je ona njena tamna zvezda na kolenu, koja se godinama pretvarala da je mladez, odvela Sanju natrag, na nebo ? Ko zna ? Vanja onda poce da je trazi u bajkama i svi su se cudili sta jedan star covek trazi u knjizarama po odeljenjima za decu ? Trazio je po ilustracijama, prevrtao i okretao listove, ali nikako nije mogao da je pronadje. I znate sta ? On je jos uvek trazi… Lako cete ga poznati po tome sto uvek ide pognute glave, polako, korak po korak i gleda pred noge da slucajno ne zgazi Sanju. Svi oni, koji traze nesto vazno, nesto dragoceno, nesto sto sud avno izgubili, kroacaju na isti nacin. Poznacete ih po tome sto ih na ulici nista drugo ne zanima : samo gledaju ispred sebe, samo gledaju i traze, traze…

A mozda je Sanja jos uvek sa Vanjom? Mozda je toliko sitna, kao najsicusnije zrnce zvezdane prasine zalutalo na planetu Zemlju ? Mozda mu je u kosi, u uhu, mozda mu je u zenici oka, pa mu zato svetle oci : mozda je zaista tamo, samos to on to ne moze da zna ?

недеља, 7. март 2010.

,,Zašto je plakala?'' by Momo Kapor


Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile prave, a ne plastične.

Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.

Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?

Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sašivena od magle i paučine. Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre.
Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridržavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.

Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?

Prošla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.

Zašto je napustila pre vremena novogodišnje slavlje? Da li je neko ko je te noći bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?

Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan od retkih noćnih šetača koji je imao sreću da je vidi lično?

Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci?

Ali, zašto je plakala?

Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga da je ona možda pročita i javi mi se telefonom?

Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala one noći.

понедељак, 22. фебруар 2010.

Ekspres za sever - Miroslav Antic


Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dečački prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara

i čudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,

putujem, evo, putujem,
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu noć
na svetu,

da se vrtim kao lisce,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.

Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
sasvim trajno.
Drukčije ne bih izdržao
okovan u ova usijana rebra.

Uobrazio sam da sam te već viđao
u lađarskim lengerima,
u naočarima starih prodavaca lozova
i zarđalim očima limenih bogova
na seoskom raspeću.

Veče je opet nekako sumanuto sjajno,
i daljine pod mokrim zvezdama
pune su mleka
i srebra.

Morao sam da izmislim da si nešto sasvim,
sasvim beskrajno,
u ovim batrgavim noćima
što imitiraju sreću.

A o meni i ne pitaj.
Ko sam ja?
Niko.
Trava.

Kunem ti se u sve one osvetljene prozore
kojima sam zavideo na zavesama
kad sam služio u mornarici.

Ja sam rodjendan slona
i smrt mrava
na istoj slamarici.

Zaista,
ti mene tako divno ne znaš.

Hiljadu prašuma češlja kosu
u mom ušećerenom oku.

Sanjam te s tugom noćima,
kao vojnik tudju pornografsku sliku,

U meni stanuju kapele
i noćni lokali
i neki podivljali konji
preživeli u nekom ogromnom pokolju.

U meni se dave brodolomnici
i kopna na vidiku.

Tebi ću priznati:
ja, preispoljna kukavica,
umeo sam da bivam zapanjujuće hrabar
zbog regrutskih ogledala, zbog kojih mnogi
nikada neće postati invalidi.

Pisao sam stihove da bude malo snošljivije
u muškim čekaonicama kožnih dispanzera.

Razumeo sam kako je uškopljenim bivolima,
a sa rudarima sam imao običaj
da zlonamerno ćaskam
u oblacima i okeanima.

Bio sam sve ono što bridi
i što se stidi.
Sve ono što se vidi i ne vidi u noćima.
Sve ono što se kazuje i ne pokazuje u danima.

Ja sam taj što je molio
da se izmisli takva država
u kojoj vladaju kondukteri.

Jedna država u kojoj svako može da putuje
kud god hoće.

Ja sam taj što je sklapao ruke
da se izmisli jedna odlična država
koja sanjarima od malih nogu daje penziju
i školsku decu masovno vakciniše
protiv samoće.

Sad više ništa nemam,
samo ovo srce,
ogromno,
gadno
i gladno.

Ovaj rezervat divljih bubnjeva
i hipnotisani zoološki vrt.

Pokazaću ti nilske konje moje tuge.
Zebre moje neozbiljnosti.
I majmune pijanstva.

Pokazaću ti ovo u meni
što liči na opljačkanu kockarnicu
i opljačkanu smrt.

Svi nekud odlaze.
Eno, pogledaj ih gde odlaze
kao pihtijasti zvuk zvona.

Danima nekud odlaze kao miris izmirne,
nečujni,
i na prstima.

U očima im malo glinenih perli,
i vašarskih bombona,
i malo iskrzane slame u ustima.

Niko te zaista nije želeo
ovako stravično, kao ja noćas.

Tebe sa mirisom sapuna,
mastila,
mirisom djačkih igranki,
pokislih revera,
magle
i tramvajske zvonjave.

U mojim žilama za tebe teče
nekakva bela krv,
nešto kao čipka na tvom ramenu,
ili ukus tvojih sekutića u mojim dlanovima.

Nešto kao poljubac
između dve nečitke izgužvane stranice
nekakvog na brzinu napisanog pisma.

Ili nešto kao krv pod noktima
između dve najšarenije ponjave.

A o kiši ti nisam ni rekao:
sve mi je usne ulubila.

Malo me ljubila.
Malo ubila.

Raskoračen nad sobom,
danima sam zverao u svoju zapenjenu zenicu
kao u namirisanu kadu.

Pod kožom mi stanovala vretena.

Pod temenom mi plastovi blata
zaudarali na četiri rata.

Možeš misliti kako je bilo
kad uopšte i nisam imao brata
u tom gradu
gde su svake večeri ponovo hteli
glavu da mi ukradu.

Imao sam samo bezbroj suludih koraka
od zida
do zida.

I natrag:
od zida
do zida.

Imao sam malo tuđeg smeha i plača
nataloženog na stvari.

I onu jesen,
onu najlepšu jesen na svetu,
onu što miriše na kišu, kao Ciganka
kad žute haljine skida
i među krošnjama krvari.

Vidiš kako ti mene divno ne znaš.
Možda ja nisam ni trava.
Možda sam samo napamet naučio trčanje
od porodilišta do spomenika
u nekoj panonskoj varoši
austrougarskog porekla.

U meni jedno nebo,
obešeno za noge,
visi kao da spava,
a to je jedino nebo koje ne ume da spava.

U meni jedno nebo visi kao zastava
od vetra strašno otekla.

Voz tutnji.
Tutnji.

Učini nešto da me bar tvoj grad
ne sretne
sa topovima samoće
ispaljenim u ova usta živa.

Nadrobi mi u grlo ptičja krila
pomešana sa hlebom.

Ne bleji vetar uzalud tako žalobno,
ružnije nego stado zatrudnelih ovaca
u zoru,
u dvorištu klanice.

Točkovi tutnje.
Tutnje.

A rebra su mi sve više
dve okrvavljene roletne
kroz koje srce šiklja
i ruke mi poliva,
kao mlaz vrele nafte
usijani vod trafostanice.

петак, 12. фебруар 2010.

Movie quotes


Iz filma ,,The Notebook'':

Mladi Noah: „Najdraža Allie, noćas nisam mogao spavati, jer znam da je između nas gotovo. Nisam više ogorčen, jer znam da je ono što smo imali stvarno. Ako se jednom u dalekoj budućnosti opet sretnemo, nasmijat ću ti se sa veseljem i sjetiti kako smo proveli ljeto pod krošnjama drveća, učeči jedno od drugog i rastući zajedno u ljubavi. Najbolja ljubav je ona koja probudi dušu i pomogne nam da postignemo više, koja upali vatru u našim srcima i donese mir našim mislima, a to je ono što si ti meni pružila. To je ono što se nadam da sam dao tebi zauvijek.“
Noah: „Ja nisam nitko poseban, to sam siguran. Ja sam običan čovjek, sa običnim mislima i živim običan život. Ne postoje nikakvi spomenici dignuti u moju čast, a moje će se ime uskoro zaboraviti. Ali, volio sam nekog sa cijelim svojim srcem i dušom, a meni je to uvijek bilo dovoljno.“

Mladi Noah: „Pa, to je tako, mi se svađamo... Ti meni reci kad sam arogantna budala, a ja ću tebi reći kad si dosadna gnjavatorica. Pa, neće nam biti lako. Ustvari, bit će dosta teško. Morat ćemo radit na tome svaki dan, ali ja to želim, jer želim tebe. Želim tebe cijelu, zauvijek, ti i ja, svaki dan.“

Duke: „Nisu se baš slagali o puno stvari. Ustvari, rijetko su se slagali oko ičega. Prepirali su se neprestano i izazivali međusobno svaki dan. Ali unatoč svojim različitostima, imali su jednu stvar zajedničku: bili su ludi jedno za drugim.“

уторак, 26. јануар 2010.

,, SENKA'' Mika Antic




Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.

Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronaðeš sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.

Il crkneš, ako crći treba zbog
svega što smo najlepše hteli.

понедељак, 25. јануар 2010.

Halil Džubran


Neka u vašem zajedništvu bude prostora
i neka nebeski vetar pleše između vas.

Volite jedno drugo, ali ne pravite veze ljubavi.
Neka ona bude pokretno more
među obalama vaših duša.

Napunite pehar jedno drugome, ali
ne pijte iz istog pehara.

Dajte jedno drugome od svoga hleba, ali
ne jedite od istog komada.

Pevajte i plešite zajedno i budite veseli,
ali dozvolite da svako bude sam.
Čak su i strune laute same,
mada trepere istom muzikom.

Poklonite svoja srca
ali ne stavljajte ih jedno drugom pod stražu.
Jer samo reka života može da zadovolji vaša srca.

Stojte zajedno, a ipak ne suviše zajedno.
I stubovi hrama stoje odvojeni,
a hrast i čempres ne rastu u senci jedan drugome.

,,Bosnoga pesma'' Mika Antić


Ovo je pesma
za tvoja usta od višanja
i pogled crn.
Zavoli me,
kad jesen duva u pijane mehove.

Ja umem u svakom novembru
da napravim jun.
I nemam obične sreće.
I nemam obične grehove.

Moja je sreća srneća,
a grešno mi je smešno.
Ako me neko čačne
u ove oči plačne,
nije to neutešno:

ja umem od suza da pravim
klikere lepe, prozračne.

2.

Podeliću sa tobom
sva moja šašava zdravlja.
Zavoli moju senku
što se klati niz dan.

Sutra nas mogu sresti
ponori ili uzglavlja.
Ludo moja, zar ne znaš:
divno je nemati plan.

Iziđi iz tog detinjstva
kao iz starih patika.
Zavoli moj osmeh, dubok
kao jezerske vode.

Evo, i ja sam se izuo.
Pod vrelim tabanima
rastapa mi se asfalt.

Budi uz mene kad odem.

,,Nepovratna pesma'' Mika Antić


Nikad nemoj da se vraćaš
ako stvarno u svet krećeš.
Nemoj da mi nesto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
Opasno je kao munja,
opasno je kao metak
kad u tebi večno kunja
i šunja se tvoj početak.
Svud se staje.
Svud se može.
Samo ne u iste kože.

Ne gužvaj se, ne saplići
o sopstveni rep i trag.
Šta ti znači staro sunce?
Stare staze?
Stari prag?
To je ono za čim može da se pati.
To je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš, moraš znati:
tu ćeš stati
I ostati.

Očima se u svet trči.
Glavom rije mlako veče.
Od reke se čovek uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se čovek uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma: da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak,
kad u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.
Nek ti čelo zore ore.
Ti za koren nisi stvoren.
Ceo ti je svet otvoren.

Pa daj, budi takvo čudo
što ne ume ništa malo,
već kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo, radoznalo.
Ko zna kud ćeš?
Ko zna zašto?
Ko zna šta te tamo čeka?
Sve su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Pa ako se i pozlatiš,
il sve teško,
gorko platiš,
uvek idi samo napred.
Nikad nemoj da se vratiš.

недеља, 24. јануар 2010.

Ivo Andrić o prolaznosti..


Bolovi koji poticu od urodjene osetljivosti, od nesklada izmedju moga unutarnjeg zivota i svega oko mene, od nerazmrsive igre maste i stvarnosti, ti bolovi postaju s godinama redji i imaju sve manje vlasti nada mnom. Ali zato osecanje prolaznosti sve vise prozima celo moje bice, hara u meni kao zaraza. I to nije vise pitanje mojih rodjenih godina, ni opstanka stvorenog sveta oko mene. Ne. Rec je o vremenu uopste, o vremenu kao takvom. Sa strahom, sa osmejkom, sa zadovoljstvom gotovo gledam kako minute proticu. I u daljini nepojmljivi i bezimeni trenutak kad ce kanuti poslednja minuta i kad ce izvor vremena presusiti zauvek. I vidim jasno: u borbi koju svet vodi sa svojim sudjenim vremenom sto prolazi, ja sam, kao prebeg, stao na stranu vremena, dakle na stranu onoga sto umire i nestaje. I sad gledam svet kao neko ogromno telo od kojeg otice njegovo vreme kao krv, i sa svakom minutom koja iskuca, sa svakim krvnim zrncem, to veliko telo stari i slabi, neprimetno ali stalno. A u tom opstem potopu koji predstavljaju nas zivot, nase vreme i ovaj svet, ja plovim na santi koja se zove prolaznost.

Lorka o poeziji

Šta je Lorka ispričao studentima kada su ga pitali o poeziji:
,,..Ali šta reći o onim oblacima, o tome nebu?
Gledajte, gledajte ih, i ništa više..
Razumećeš zašto jedan pesnik ne može ništa reći o poeziji:
ostavi to kritičarima i profesorima.
Ali ni ti, ni ja, i nijedan pesnik, ne znamo šta je to poezija!''

"TI SI MOJA IPAK" Matija Beckovic


Ti si cesta slika moje zalosne ljubavi
Ti si moja samoca u kojoj smo prisutni oboje
Ti si moja Sinagoga ogradjena zicom
Ti si moja narocito u ovo doba pogotovu sada
Ti si moj razgovor koji se u pocetku odnosio
na nešto drugo
Ti si moj Pablo Pikaso i njegova ljubav prema
napojamnom
Ti si moja igra koja pocinje kamencicima
Ti si moja Sahara sa jednim cvetom pa cak i
bez njega
Ti si moja devojka o kojoj ti nisam govorio
Ti si moj plemic koji je nekada živeo na
Kavkazu neki Vsvold
Ti si mojih nekoliko godina od one noci
Ti si moja žena - ponocni voz sa jednim
putnikom
Zelezara u kamenom dobu - ti maja ruskaja
zemlja
Jedina žena koju menjam svakog dana
I pravi smisao toliko hvaljenih sloboda
Ti si moj heroj koji se postideo i ipak
pocinio izdajstvo
Ti si moja ljubav slavnih ljudi
Ti si moja junacka ljubav koju sam vec rekao
Ti si moja obecanja koja nikada nisu ništa
znacila
Ti si moja ljubav iako sam bez nje kao sto je
poznato
Ti si moja ipak
Tako je bilo oduvek i uzalud sam se bunio i
sramotio oboje
Ti si jedna stvar koju je volela jedna žena
Ti si jedna žena koliko i svaka druga
Ti si moja uprkos poznatim istinama
To su bedni podaci kojima raspolazem
To su sva dela moje izvitoperene ljubavi
To sam sve mogao lepse reci ali nema razloga
Ionako samo nagadjam i pretpostavljam
Ti si moja bolest bolescu izlecena
Ti si moje dete ti ništa ne razumes
I ja doslovno moram reci da te volim.

,,Nije to nikakva bajka'' Mika Antić


Nije to nikakva bajka.
Neka bezazleni zato zapuše svoje uši i ćute.
Zavoleli smo se, ponešto pseći i svetački.
Zakovali se jedno u drugo klanfama zuba.
Imala je u oku električnu centralu,
a ja neke bandere sasvim crvene i žute.
Ispričali smo ramenima i rukama nešto
što u prevodu na disanje znači: Ljubav...
I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela.
Mahalo je šarenim kockama.
Knjigama punim slika, igračkama i snovima.
Otišli su konvejeri mašnica
i odleteli listići presovanog staniola.
Svet je najednom postao viši
za jednu neznatnu zvezdu, tamo negde nad glavama,
nad krošnjama i krovovima...
I samo malo dublji
za krišku naprslog bola.