Da li to noći prolaze mimo nas
I da li nas to sudbina gazi pod svojim nogama?
Da li su nas to godine progutale i više nas se ne sjećaju,
sem kao imena na hartiji ispisana vodom, umjesto mastilom?
Da li ovaj život postoji samo da bi se ugasio
I ova ljubav da bi iščezla
I ove nade da bi izblijedile?
Da li će smrt uništiti ono što sagradismo
I vetrovi zatrijeti naše riječi,
I tama progutati naša djela?
Da li je ovo život?
Prošlost koja je nestala bez traga
Sadašnjost koja goni prošlost?
Ili budućnost, bez naročitog smisla,
osim kada je sadašnjost ili prošlost?
Da li će sve ono što ispunjava naša srca radošću
I sve ono što nam rastužuje duh
Nestati prije nego što spoznamo njihove plodove?
Da li je čovjek poput pjene
Koja na tren izbija na površini okeana
A zatim je odnose povjetarac
I više je nema?
Ne, to nije istina,
život ne nastaje iz materice
Niti se završava smrću.
Šta su sve ove godine ako ne jedan tren vječnosti?
Ovaj zemaljski život i nije ništa drugo do san
Čije buđenje nazivamo smrću.
San, pa opet sve što vidimo i činimo u tom snu
Postoji uporedo sa postojanjem Boga.
Vazduh nosi svaki osmijeh i svaki uzdah
Koji ispusti naše srce
I čuva zvuk svih poljubaca
čiji su izvor i ishodište ljubav.
A anđeli bilježe
Svaku našu suzu zbog tuge prolivene
I pune uši klonulih duša
Pjesmama koje su ispjevale radosti skrivene duboko u nama.
U onostranom životu
Vidjećemo otkucaje naših srca
I spoznati smisao naše bogolikosti,
Koju u ovom životu zanemarujemo
Jer nas očaj uvijek vreba iza leđa.
Zabludjelost koju danas zovemo slabošću
Sutra će pokazati
Sponom sa čovjekovim postojanjem.
Brige i muke koje nas opterećuju
boraviše sa nama kako bi posvjedočile o našoj slavi,
Patnje koje nosimo u sebi
Postaće naše krune časti.
Da je onaj divan pjesnik, Kits, znao da njegovi stihovi nikada neće prestati
da ispunjavaju ljudska srca ljubavlju prema ljepoti, vjerovatno bi rekao:
“Napišite mi na nadgrobnom spomeniku:
Ovdje počiva onaj ko je ispisao svoje ime na nebeskom svodu slovima od vatre”
Нема коментара:
Постави коментар