недеља, 24. јануар 2010.

Ivo Andrić o prolaznosti..


Bolovi koji poticu od urodjene osetljivosti, od nesklada izmedju moga unutarnjeg zivota i svega oko mene, od nerazmrsive igre maste i stvarnosti, ti bolovi postaju s godinama redji i imaju sve manje vlasti nada mnom. Ali zato osecanje prolaznosti sve vise prozima celo moje bice, hara u meni kao zaraza. I to nije vise pitanje mojih rodjenih godina, ni opstanka stvorenog sveta oko mene. Ne. Rec je o vremenu uopste, o vremenu kao takvom. Sa strahom, sa osmejkom, sa zadovoljstvom gotovo gledam kako minute proticu. I u daljini nepojmljivi i bezimeni trenutak kad ce kanuti poslednja minuta i kad ce izvor vremena presusiti zauvek. I vidim jasno: u borbi koju svet vodi sa svojim sudjenim vremenom sto prolazi, ja sam, kao prebeg, stao na stranu vremena, dakle na stranu onoga sto umire i nestaje. I sad gledam svet kao neko ogromno telo od kojeg otice njegovo vreme kao krv, i sa svakom minutom koja iskuca, sa svakim krvnim zrncem, to veliko telo stari i slabi, neprimetno ali stalno. A u tom opstem potopu koji predstavljaju nas zivot, nase vreme i ovaj svet, ja plovim na santi koja se zove prolaznost.

Нема коментара:

Постави коментар